Pas i mačka na jednom mestu (pa makar i u naslovu samo), već ne obećava. Ako je verovati poslovici, onda oni koji žive u slozi imaju neki psihički poremećaj ili su "tolerantni do bola".
A da li je ta simbioza zaista moguća ili je nužno uslovljena zameranjem od stalnog međusobnog fajta?!
Moguće je ako, na primer, odrastu zajedno. Tad su drugari a ne tamo neke zavađene vrste. I to onda traje, osim ako neko od njih ne pokaže neko devijantno ponašanje u adolescenciji.
Mada i onda ne diraju jedno drugo samo kad se najedu, tad ih valjda mrzi! Kako god, i da su najmirniji, opreza nikad dosta.
Subjektivno (jer sve pišem iz ličnog iskustva), mislim da sve počinje od mačaka (sad će me neki zamrzeti!;)). "Skratiti" mačku za 1 (od ukupnog broja života) je proces koji se ponavlja 9 puta, pa pas koji želi svoj mir (a još je i uporan) istrajaće u tome..."radoznalost je ubila mačku"!;)




U zavisnosti od imovinskog stanja, ljudi, osim sebi, ugađaju i svojim ljubimcima. Shodno tome gde držite svog psa, u kući ili napolju u dvorištu, razlikuju se i vrste smeštaja: za one koji su unutra postoje fotelje, sofe, korpe ili „samo“ prostirke i ćebenca, a ako je to napolju-onda to ide od sasvim „običnih“ kućica do pravih malih palata.
Srećni su oni psi koji imaju i jedno i drugo, pa mogu da biraju-može im se!;)
Na slikama ispod prikazano kako žive psi-buržuji!

Takođe, jako bitno je imati dobrog veterinara za svog psa. Kao što i mi volimo ljubazne i dobre doktore, tako bi i za njih trebao da se nađe neko „lake ruke“ i koga se neće plašiti.
Naravno, neprevaziđen je Cesar Millan sa Discovery-ja, ali on je stvarno neprikosnoven u tom što radi i skroz me oduševljavaju njegove emisije i način kako pristupa svakom psu. On jeste psiholog za pse, ali sve druge baca u senku tim što radi.
Neverovatno je to koliko psi mogu da saosećaju sa svojim vlasnicima. Meni se često desi kada sam nervozna i kad me sastave neki problemi, da se samo namesti da je mazim i to mi bukvalno dodje kao anti-stres terapija. Meni lakše, njoj svakako super!:)
Gubitak svojih vlasnika jako teško doživljavaju i puno im treba da se oporave. Sami teško da mogu, ipak je tu potrebno i malo ljudske nege i brige da se te depresije prevaziđu. Možete da ga „izlečite“ tako što ćete voditi računa o njemu, da nije sam i da o njemu ima ko da brine.

Uvek sam se pitala čime se to vodimo kada biramo sebi psa?
Postoje neka nepisana "pravila" (ja bih rekla više priče) kako "mali" ljudi biraju velike pse i obrnuto. Baš i ne verujem u to, ali sam videla par primera koji to stvarno potvrđuju.
Zašto, kad počnemo da se interesujemo za psa neke određene rase koji bi nam kao baš odgovarao, mislim da ćemo i mi njemu odgovarati?! Stoji to sa du psi izuzetno privrženi svojim vlasnicima, poslušni itd., ali kako svako pravilo ima svoj izuzetak, tako ima i namćora među psima. I kako to, kad baš nešto ne želimo, apsolutno smo ubeđeni da je tako, to i zavolimo nenormalno?!
Ustvari, pitam se šta je po sredi kad su u pitanju psi-bilo da smo ga odabrali sebi za ljubimca ili smo ga dobili-kad na kraju svaki pas na svog gazdu liči?!? Mislim da ova "fraza" stvarno nije bez veze, jer kad se malo bolje zagledate (a onda malo razmislite), stvarno ima smisla. Ta nenamerno izazvana sličnosto postoji. E sad, to što pojednici žele da im pas dodatno na njih liči pa ih farbaju i oblače kao i sebe, to je već druga priča (često sa elementima hiperbole za svaki detalj).
Uvek su mi posebno bile zanimljive pojave kao što su nabildovani momci sa pit bulovima, natapirane bake sa svojim pudlicama i sličnim minijaturama od pasa, za koje celo leto, ispred zgrada, štrikaju džemperčiće. A tek fancy ribe sa svojim još više fancy kučićima. Kad malo obratite pažnju, primeti se svašta: šnalice i gumice za šiške, naočare za oči, perlice i marame oko vrata, nalakirani nokti, a o kaputićima sa ukrasnim kopčama da i ne govorim (da ne bude zabune, sve ovo nose psi, ne vlasnici!).
Kod ovih "modnih" detalja stvarno ume da bude preterivanja, ali u neku ruku ni ne krivim ih, skroz je blesavo, a i znam kako je to kad uđete u neki Pet Shop gde ima tako raznoraznih džidža-bidža za pse...pa sve bi ih kupili (mislim na ženski rod). Doduše, ti detalji često nisu jeftini ali uvek se nađe para bar za neku sitnicu.
Da se prilikom odabira pasa pitaju deca, oni bi nosili kući bilo koje (a po mogućnosti sve ili bar što više). Koje god, svakako je dobro, smatram da je za decu dobro da od malena imaju nekog ljubimca. Ja sam imala svakojake ljubimce, ali psi su uvek bili prisutni (bez obzira na neke druge, tipa mačke, papagaji i sl.) i pokazali su se kao najbolji-bili su tu uvek za igru ali i da te paze i čuvaju.
A čime se vode ljudi koji uzimaju pse iz azila? Da li toliko žele psa pa im je to kao neki način da lako dođu do njega ili stvarno žele i da im pomognu tim što će ga usvojiti i brinuti o njemu? Imati psa je jedna velika odgovornost i briga (ne obaveza kako mnogi tvrde). Jer, koliko dajemo toliko nam se i vraća, s tim da je to u psećem svetu mnogostruko više. Kod njih, čim ga pomazite, praktično ste ga osvojili, a kod nas...nismo ni svesni toga dok ne tražimo opravdanje za sve njihove nestašluke, a gornji prag tolerancije gotovo da i ne postoji. I to je onda to, našli ste se, svesni vi toga ili ne, uvukao vam se pod kožu!:)
Psa ne treba birati prema izgledu ni prema ne znam kakvom pedigreu, i najružniji mešanac može da vam bude najbolji na svetu, samo da mu pružite priliku!
